Čitajući nedavno članak u poznatim britanskim dnevnim novinama, podsjetila sam se svog 18. rođendana i odluke da odem čuvati djecu u Veliku Britaniju. Ni sama ne znam otkud mi odvažnost i hrabrost...

...ali i mom ocu koji je platio poveći iznos iznos za povratnu avionsku kartu, no iskustvo je bilo kratkotrajno, ali vrijedno. Da sam bila pametnija, ostala bih tamo duže, puno duže. No splet okolnosti vratio me kući nakon 4 mjeseca. Žena u pročitanom članku piše kako nije imala sreće s au-pair djevojkama, promijenila ih je čak 12. Jedna joj je pokušala zavesti muža, druga je dala otkaz nakon 2 dana, treća je voljela odmoriti nakon napornog tulumarenja. Vjerujem, no pitanje koji (mi) se nameće je li ona zbilja nije imala sreće ili je ona poslodavac kakvog nitko ne bi poželio? Istina je da neke djevojke i dečki odlaze van raditi au-pair poslove (a to su uglavnom čuvanje djece i lagani kućanski poslovi) kako bi naučili jezik i upoznali drugu kulturu a po mogućnosti i našli muža, zašto ne. Dosta je vremena prošlo otkad sam ja radila kao au-pair, no moj savjet svim budućim "oopericama" i "ooperima" je da vjeruju svom insinktu kad je poslodavac u pitanju (ako ikako mogu birati poslodavca) i da na početku odrede tj utvrde zadatke i radno vrijeme. Sve ostalo izvan tog radnog vremena se plaća. Vrlo je vjerojatno da će vas neka bogata ili manje imućna gospođa htjeti preveslati. Moja prijateljica je za ultra bogate Britance za ondašnjih 20 funti tjedno glancala (uz čuvanje i hranjenje djece) pozlaćeni dio oko ulaznih vrata i to svaki dan, peglala bogatom mužu košulje satima jer on nije bio zadovoljan dok nije bilo savršeno i tako dalje. Nije rijetkost da se vrijeđa mladu osobu pa joj se često govori mala glupa Rumunjko, mala glupača iz Ukrajine (citiram, upoznala sam cure, te jadne utučene cure koje vjeruju da su ljudi dobri) a upoznala sam i neke kojima je pala sjekira u med pa su s obitelji koja ih je držala kao malo vode na dlanu (valjda ponukana prošlim iskustvima..) proputovale pola svijeta, nadobivale se lijepih darova i uglavnom prepričavale to kao najnormalnije. Pa dobro, u svakom slučaju, drage djevojke i mladići, i to je jedno dragocjeno životno iskustvo, samo je najbolje ne očekivati med i mlijeko. Sjetite se samo filma Dnevnici jedne dadilje.