| Autor: Kris, Objavljeno: 13.08.2009 |
| Pregledano |
899  |
|
Moj zaručnik i ja odlučili smo se vjenčati. No, kako je on iz jednog mjesta, a ja iz nekog sasvim drugog, pitanje je bilo gdje ćemo taj svečani čin upriličiti. Pa je odluka pala na treće mjesto. E sad, trebalo je otići razovarati sa svećenikom i vidjeti kako će on na tu našu želju reagirati. Po izrazu njegova lica nije bio presretan što ga dižemo iz hladovine i što zbog nas prekida popodnevnu siestu. Optimizmu usprkos već sam razmišljala kako dogovoriti vjenčanje u mojoj župi već pomalo neljubazno gledajući na čovjeka ispred sebe kojeg niti ne poznajem. Svećenik je suzdržano ispitivao tko je od nas pričešćen i krizman odnosno tko smo i odakle dolazimo. Budući da jedno od nas nije imalo sve kvačice pokraj OBAVIO, uvjet je bio svakodnevni dolazak u crkvu, što znači nekoliko desetaka km, na predavanja, zatim su slijedile i druge pripreme koje svaki par koji se poželi crkveno vjenčati, mora proći. Već pri našem drugom susretu, ispred nas je stajala jedna druga osoba, opuštenog, lljubaznog izraza lica, koja nije prosuđivala jer je već prosudila i odlučila nam pomoći. Nije zahtijevao ništa, radovao se, baš kao i mi, što je sreo dobre ljude baš kao što smo i mi sreli dobrog čovjeka. Hvala mu i na lekciji koju mi je održao, ni ne znajući. Ne donosi zaključke o nekom prerano. Napomena: tekst nam je poslala Marija iz Sl. Broda
|
